Predistorija: Osnova za razumevanje Muzeja Jugoslavije

Marija Vasiljević, Veselinka Kastratović Ristić, Momo Cvijović

Na oblikovanje evropskog tipa muzeja uticale su brojne prakse i koncepti sakupljanja, čuvanja i upotrebe predmeta. Među njima prepoznajemo riznice, ratni plen, kolekcionarske slike sveta i moći, učenjačke zbirke, dobre investicije, oslonce uspostavljanja (nacionalnog) identiteta. Oni prethode nastanku muzeja kao javne baštinske institucije koja komunicira s publikom i posetiocima, neguje društveno pamćenje i gradi kritički stav prema sadašnjosti. Iako možemo govoriti o ovom putu kao transformaciji, mnogi od istorijskih načina kolekcioniranja, upotrebe i baštinjenja i danas koincidiraju u svetu muzeja, i možemo ih prepoznati čak i u kontekstu istorije i razvoja jedne muzejske institucije.

I pored promene paradigme, muzeji se i dalje u široj javnosti, zbog koje zapravo i postoje, percipiraju kao zatvorene i „prašnjave” institucije, ostajući svedeni na predstavu antičkog hrama kao označitelja njihove funkcije „svetog mesta”. Muzej, međutim, ne čine osnivački akt, zgrada ili prepuni depoi. On nije skladište predmeta, već ga formiraju funkcije sakupljanja, istraživanja, čuvanja, interpretacije i izlaganja radi baštinjenja kao aktivnog i smislenog odnosa prema prošlosti. Iako se čini da se ove funkcije odnose samo na predmete, one mogu da se primene na iskustva i nematerijalno nasleđe. Predmet se čuva i izučava u muzeju pre svega zbog onog „iza” materijalnog, zbog neiscrpnih mogućnosti da svedoči o kontekstima svog nastanka i upotrebe, uključujući muzeološke interpretacije i političke upotrebe nasleđa, ali i o različitim, često višeglasnim interpretacijama prošlosti. Predmeti koji pripadaju Muzeju Jugoslavije postaju „raspričani” usled kompleksne i bogate predistorije ove institucije i njihovog putovanja kroz različite državne, političke, društvene, muzejske i muzeološke kontekste.

Današnji Muzej Jugoslavije do kraja 2016. godine nosio je naziv Muzej istorije Jugoslavije (MIJ). Ime je promenjeno dvadeset godina nakon što je MIJ osnovan¹ (1996) spajanjem i ujedno prestankom postojanja dve institucije: Memorijalnog centra Josip Broz Tito² (MC) i Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije (MRNNJ). Usled društveno-istorijskih okolnosti ratova i raspada Jugoslavije tokom 1990-ih, ti muzeji postali su balast, svedoci nepoželjne prošlosti čiji su se tragovi brisali iz sadašnjosti. Fondovi te dve institucije poslužili su kao osnova na kojoj političkom odlukom nastaje nov muzej koji je trebalo da muzealizacijom Jugoslaviju „smesti na policu”, u skladu sa shvatanjem muzeja kao skladišta „starih i bespotrebnih stvari”. Uprkos tome, fondovi, istorije, dokumentacija i zaposleni ove dve institucije postali su osnova dvadesetogodišnjeg traganja za načinima baštinjenja Jugoslavije.

Nasleđivanjem fondova MC i MRNNJ, Muzej istorije Jugoslavije našao se u delikatnoj situaciji. Ne samo što je beogradski MRNNJ bio centralna institucija tog tipa³ u Jugoslaviji već dolazi do njegovog spajanja – kao dinamičnog muzeja koji je osnovan prema tadašnjim aktuelnim muzeološkim principima – sa ustanovom memorijalnog karaktera sa zadatkom održavanja dugotrajnog pamćenja na Josipa Broza Tita.

Međutim, i sam Memorijalni centar imao je svog prethodnika: priča o Muzeju Jugoslavije zapravo počinje od formiranja Muzeja 25. maj, kao preteče muzejskog kompleksa na Dedinju u Beogradu. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina u socijalističkoj Jugoslaviji uveliko se razgranala posleratna mreža muzeja, a njihov razvoj i pojedinačna organizacija bili su određeni državnim projektom koji je podsticao razvoj i omasovljenje kulture, potrebom uspostavljanja kulture sećanja na događaje i ličnosti NOB-a, kao i promenjivim političkim kontekstom.4 Pored muzeja koji su osnovani pre Drugog svetskog rata, rad započinju novi, pre svega zavičajni, specijalistički, memorijalni i muzeji novije istorije. Tom vremenu razvoja studija muzeologije, muzejske profesije i zakonske regulative o kulturnom nasleđu i muzejima pripada i formiranje Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije (1959), kao i Muzeja 25. maj, koji je otvoren 25. maja 1962. kao poklon Grada Beograda predsedniku Republike za njegov sedamdeseti rođendan.

Muzej 25. maj nastaje s jasnom misijom da muzealizuje društveno-političke aktivnosti i život predsednika tako što će sabirati, izučavati i izlagati poklone darivane Josipu Brozu Titu u Jugoslaviji i inostranstvu, čime ovi predmeti prvi put postaju dostupni široj javnosti.5 Broz je i sam učestvovao u odlukama vezanim za osnivanje i lično je odredio položaj u blizini svoje rezidencije. Zbirka poklona heterogena je u pogledu darodavaca i vrste predmeta, njihovog vremena i mesta nastanka, materijala i tehnika, poruka koje su primarno nosile i slojevitih značenja koja se otvaraju njihovim daljim tumačenjima. Među darodavcima ima organa državne i lokalne uprave, društvenih i političkih organizacija, radnih kolektiva, građana, (samoukih) umetnika, amatera, iseljenika, kao i predsednika i drugih zvaničnika stranih država.6 Najveći deo postavke ovog muzeja, koja se tokom 20 godina trajanja institucije kao takve nije značajnije menjala, činile su štafete i makete. Dragoceniji predmeti bili su dostupni posebnim gostima Josipa Broza Tita u rezidencijalnim objektima.
Osnovan nekoliko godina ranije, odlukom donetom na svečanoj sednici povodom četrdesetogodišnjice KPJ, 19. aprila 1959, MRNNJ7 se koncepcijski znatno razlikovao od Muzeja 25. maj. Njegov zadatak bio je da istražuje i prezentuje konstantnu „revoluciju u pokretu”: višedecenijsku borbu radničke klase koja je na tom putu sazrela da preuzme odgovornost za stvaranje novih društvenih odnosa i vođenje državne, socijalističke politike. Muzej Revolucije uspostavio je sistem dokumentacije koja se zasnivala na iskustvu Britanskog muzeja jer je muzejski savetnik Slavko Šakota preneo način obrade, definisanje muzejskih kartona i katalogizaciju dokumentacije u MR posle istraživanja u Londonu. Eksponati su obrađivani i katalogizovani hronološki, tematski, predmetno i autorski. Formirana su četiri muzejska odeljenja za proučavanje četiri istorijska perioda: 1) radničkog pokreta od 1870. do 1919. godine, koje se bavilo i balkanskim ratovima, Prvim svetskim ratom i osnivanjem Jugoslavije, 2) međuratnog perioda od 1919. do 1941. godine s dominantnim temama istorije Komunističke partije, političke robije, studentskih demonstracija i Španskog građanskog rata, 3) Drugog svetskog rata na prostoru Jugoslavije i 4) posleratne obnove i izgradnje i društveno-političkih prilika u socijalističkoj Jugoslaviji.

Muzej revolucije zasnivao je svoj rad na savremenim muzeološkim principima, sa težnjom da način prezentacije odgovara sadržaju. Kako pomiriti tradicionalnost i inertnost istorijske institucije muzeja sa savremenošću i konstantnošću revolucije, s njenom muzealizacijom? Kako muzealizovati proces? Kustosi uvode u postavke nove medije i načine prezentacije, pre svega vizuelne, koji odgovaraju percepciji savremenog čoveka. To su projekcije filmova, zvučne projekcije, rekonstrukcije, automatske karuselske projekcije i veliki formati fotografija. „Sva ova delatnost mora biti usmerena na to da gledaoca, posebno omladinu, uvede na [u] istoriju na poseban način, pružajući im mogućnost da istoriju vide, da se materijalno osvedoče u njeno postojanje i da je emotivno dožive”.8 Usled nedostatka prostora, Muzej revolucije koristio je na početku svog rada druge prostore za izlaganje (Vojni muzej, zgradu SIV-a, Dom omladine, a prva velika stalna postavka urađena je u Sremskoj Mitrovici pod nazivom Robija – škola revolucionara) dok su se kancelarije nalazile na Terazijama i u Ulici Mihaila Avramovića na Dedinju. Savet Muzeja predložio je 1968. godine da se u okviru proslave pedesetogodišnjice SKJ realizuje izložba 50 godina Partije u zgradi Agrarne banke na Trgu Marksa i Engelsa (danas Nikole Pašića), koja je trebalo da bude prelazno rešenje i omogući da se zgrada Muzeja podiže u etapama, u skladu sa finansijskim prilivom. S vremenom ta izložba postala je stalna postavka Muzeja koja je dograđivana i dopunjavana sve do 1998. godine kada je zatvorena za posetu i demontirana.

Iako ni Muzej 25. maj, kao jedan od malobrojnih muzeja za koji je namenski izgrađena zgrada, a zatim ni MC nisu imali problem prostora, različite modifikacije kompleksa na Dedinju uticale su i na kretanje i smeštaj zbirki. Nekoliko godina pre Titove smrti planirano je prostorno proširenje i muzeološko unapređenje lokacije sa idejom o njenoj budućnosti kao istorijsko-memorijalnog kompleksa. Memorijalni centar Josip Broz Tito osnovan je 1982. godine, a u zakonu o formiranju ove institucije kao glavna misija navodi se čuvanje uspomene na Josipa Broza Tita. Kompleksna memorijalna celina koja je stvorena na mestu gde je Tito živeo u Beogradu, obuhvatala je 10 objekata (Ulaznu kapiju, Muzej 25. maj, Stari muzej, Kuću cveća, Spomen-zbirku, Lovačku kuću, Bilijarnicu, Rezidenciju, Muzej 4. juli 1941, restoran Mladost) s parkom skulptura, koji su bili dostupni posetiocima. Centar je upravljao i Rodnom kućom u Kumrovcu, a kasnije i ostrvom Vanga na Brionima.
Posle Titove smrti, a neposredno pre zvaničnog osnivanja Memorijalnog centra, urađen je popis poklona i drugih zatečenih predmeta u ostalim objektima kompleksa. Po osnivanju Memorijalnog centra, pored nasleđenih zbirki Muzeja 25. maj, ocrtale su se nove zbirke i započelo se sa obradom predmeta. Celina iz Memorijalnog centra do danas predstavlja poseban fond unutar Muzeja Jugoslavije,9 prepun krajnosti, vremenskih i značenjskih preseka „od crteža deteta iz [sic] predškolskog uzrasta do kamena s Meseca, od primeraka inventara egipatske piramide stare preko četiri milenijuma, do Pikasove grafike(…)”.10 Takođe, Muzej istorije Jugoslavije nasleđuje i slojevitu dokumentaciju koja odražava sve institucionalne promene i rad kako Muzeja 25. maj, tako i kasnije Memorijalnog centra.

Predmeti u ovako značenjski upečatljivom i nasleđenom kontekstu „vladarske zbirke”, postavljaju izazov pred kustose i istraživače, posebno u iščitavanju i drugih slojeva značenja predmeta, kojima preti opasnost da ostanu zarobljeni pod etiketom „pokloni predsedniku”. Jedan deo javnosti i dalje poistovećuje kompleks Muzeja s primarnom namenom Memorijalnog centra, svodeći njegovu funkciju samo na zbirku Titovih poklona ili Kuću cveća. I pored borbe za inovativne muzeološke poglede u skladu sa svojom misijom, Muzej Jugoslavije baštinio je i baštiniće, pored ostalog, lik i delo Josipa Broza Tita. Kao što se nasleđeni fond Memorijalnog centra unutar Muzeja Jugoslavije bori sa stereotipima i dominantnim narativima, ujedno održavajući memorijalni karakter fonda, tako za Muzej revolucije možemo reći da se bori za priznavanje svog postojanja i razbijanja predrasude o sebi kao „muzeju partije”. Stručni rad istraživača i kustosa nije bio dovoljan jer pretrajava uvreženo mišljenje da Muzej revolucije u Beogradu nije ni postojao. Njegovo (ne)postojanje izjednačavalo se s neizvedenim projektom Vjenceslava Rihtera, koji je prihvaćen 1962. godine ali usled finansijskih poteškoća nikada nije sazidan na Ušću u Beogradu.11

Muzej Jugoslavije kao viziju svog rada ima baštinjenje dva fonda i njihove dokumentacije, istorije kao i sećanja zaposlenih, potom baštinjenje kraljevine i socijalističke Jugoslavije i negovanje memorijalnog karaktera delova kompleksa. Burne i slojevite istorije ovih celina mogu se iščitati iz dokumentacije, kartona predmeta, kataloga izložbi i dokumenata. Spajanje ne samo dva fonda već dve institucije 1996. godine, koje su po svojoj vrsti, misiji, radu, dokumentaciji i kadru bile različite, u novu instituciju nove misije baštinjenja Jugoslavije, predstavljalo je političku odluku, ali i izazov za zaposlene u definisanju i građenju jugoslovenskog nasleđa i borbi sa uvreženim mišljenjima i predrasudama o njemu.

 


¹ Muzej istorije Jugoslavije biva osnovan 1996. godine uredbom vlade Savezne Republike Jugoslavije u okviru saveznih organa. Predsednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević useljava se 1997. godine u Rezidenciju u Užičkoj 15 koja je bila deo MC. U tom trenutku već je bio izgrađen zid koji je podelio i narušio celovitost kompleksa i sveo Muzej istorije Jugoslavije na četiri objekta (Muzej 25. maj, Kuću cveća, Stari muzej, objekat u Botićevoj bb), s mogućnošću korišćenja dela zgrade Spomen-zbirke, koja je pod upravom Vlade, i zgrade SAČ, koja je u sklopu Dvorskog kompleksa. Vidi: Panić, A. Jugoslovensko kulturno nasleđe: simboli, komemoracija i kontekst kroz slučaj Muzeja istorije Jugoslavije, 2, na: https://goo.gl/2kqRvF (pristupljeno 27.02.2017).
² Više o istorijatu institucije: Erceg-Sarajčić, G. (1990) Memorijalni centar Josip Broz Tito, nastanak i perspektive, magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet organizacije i informatike, Varaždin, Grupa autora(1991) Memorijalni centar „Josip Broz Tito” (ur. Bugarćić, R., Ćirković V., Filipović D., Grković, O., Tomašević, N), Beograd.
3 Fondovi Muzeja revolucije u republikama nekadašnje Jugoslavije uglavnom su spojeni sa istorijskim muzejima ili su reorganizovani u muzeje (novije) istorije. Današnji Hrvatski povijesni muzej nastaje spajanjem Povijesnog muzeja Hrvatske i Muzeja revolucije naroda Hrvatske (1991), Muzej revolucije BiH prerastao je u Historijski muzej BiH (1993), a Muzej savremene istorije Slovenije preuzeo je fondove Muzeja narodne revolucije Slovenije (1994).
4 Dimić, LJ. (1988) Agitprop kultura. Agitpropovska faza kulturne politike u Srbiji 1945-1952, Beograd, Krivošejev, V. (2011) Muzejska politika u Srbiji, nastajanje, kriza i novi početak, Kultura, 130, 291-317, Beograd.
5 Prema Osnivačkom aktu, stalna postavka trebalo bi da „odražava ličnost i aktivnosti Josipa Broza Tita u  u stvaranju nove socijalističke zajednice i predstavlja sredstvo za inspirisanje različitih aktivnosti povezanih sa istraživanjem celog razdoblja kome je obeležje dao Tito”.
6 Panić, A., Isto
7 Više o istorijatu institucije: Kastratović, V. (2008) Nastajanje i nestajanje jednog muzeja, Zbornik skupa Osmi kolokvijum Međunarodne asocijacije istorijskih muzeja Muzeji kao mesta pomirenja, Beograd.
8 AJ, Muzej revolucije naroda i narodnosti (477), F-11, Program rada za 1969. godinu, 18. U Muzeju je nekoliko godina radio Crveni teatar u okviru kojeg su glumci Dadova i Udruženja dramskih umetnika Srbije igrali predstave prema tekstovima nagrađenim na konkursu kratke forme s temama iz NOB-a.
Pored štafeta, nju čine i predmeti likovne i primenjene umetnosti, dečjeg i amaterskog stvaralaštva, arheologije, etnologije, numizmatike, filatelije, mineralogije, fonografije, tehnike, oružja, foto-albumi, kao i celina predmeta i dokumenata koja je direktno povezana s dokumentovanjem društveno-političkog i (javnog) života Josipa Broza Tita. To su Foto-arhiv Josipa Broza Tita, uniforme, odlikovanja i lični predmeti, potom Arhiv Josipa Broza Tita, biblioteka, kinematografski materijal. Deo Memorijalnog centra od 1983. godine činio je i Muzej 4. juli 1941. godine, koji je od 1950. godine bio u nadležnosti Muzeja Grada Beograda.
10Erceg-Sarajčić, G.
11Više o projektu: Tekstovi, nacrti, fotografije projekta Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije, katalog (MRNNJ), Beograd (bez godine).

Povodom 25 godina Muzeja Jugoslavije

Predistorija: Osnova za razumevanje Muzeja Jugoslavije

Na oblikovanje evropskog tipa muzeja uticale su brojne prakse i koncepti sakupljanja, čuvanja i upotrebe predmeta.

Muzejska laboratorija

Otvoreno istraživanje i preispitivanje jugoslovenskog nasleđa

Muzej Jugoslavije te poziva #OSTANIUMUZEYU